Čitajući bilješke o tebi Ana vidim da si do sada obavila priličan broj izložbi, možeš li mi opisati svoju posljednju izložbu?

Evo posljednja izložba je bila moja jedanaesta skupna izložba Photoshock u kojoj je sudjelovalo skupa sa mnom jedanaest mojih kolega fotografa ( opet 11). Većina njih je već osvojila mnogo nagrada i priznanja i svi su većinom studenti koji se fotografijom bave prvenstveno iz ljubavi . Ja sam se predstavila sa svoje četiri fotografije koje sam snimila za nedavnog puta u Budimpeštu. Izložba se može pogledati do 19. siječnja u Colossu.

Galerija radova objavljenja je ovdje.

Da li se vidiš jednog dana kao fotoreporterka, s obzirom da studiraš novinarstvo, ili želiš ostat dosljedna art fotografiji? Ili pak misliš da možeš objediniti i jedno i drugo?

A kako se vidim jednoga dana ni sama ne znam, ne želim se ograničavati na jedno područje. Htjela bi se baviti modnom fotografijom, raditi i dalje naslovnice za knjige, imati izložbe, dobivati nagrade….Ne znam želim li se vezati isključivo za jedan posao. Biti fotoreporter nije nimalo lak i zabavan posao ako recimo snimaš prometnu nesreću ili otvorenje novog cajkaškog kluba. Takva vrsta fotografije me ne zanima. Naravno reporter za National Geographic i Geo, pa tko ne bih uživao u tom poslu, spoj putovanja i fotografije. Kad završim fakultet, vidjet ću kud ću i kako dalje, a vjerojatnije je da ću se prijaviti u zajednicu samostalnih umjetnika pa sama birat poslove koje želim raditi.

Da li mogla opisati svoj rad kroz tri riječi koje bi vještim znalcima činile tvoje slike prepoznatljivima i bez potpisa?

Ne znam kaj bi ti rekla (smijeh). To bi netko drugi trebao reći.

Čini se da većina fotografa stoji iz one: “fotografija govori više od tisuću riječi”, da li se i tvoja ljubav prema fotografiji rodila upravo kao možda i jedini način da se izraziš u punom smislu?

Pošto sam odrasla u umjetničkoj obitelji odmalena sam se imala potrebu izraziti na neki način. Bavila sam se svačime, od sviranje glasovira, slikanja, plesa, tenisa, glume i došla do fotografije i za sada stala na tome. Uživam fotografirat i to me ispunjava. Neki recimo za vožnje tramvajem slušaju mp3 player, a ja gledam kroz prozor i tražim motive, zanimljive situacije. Presretna sam kada imam uza sebe fotoaparat i mogu zabilježiti trenutak koje je nepovratan. Možda će to nekom zvučati čudno ali tako je. Za sada najviše uživam u life fotografiji, fotografirajući ljude. Htjela bih biti uspješna u ovome što volim, da ostavim trag iza sebe, a ne da prolazim kroz život ne osvrćući se oko sebe.
Ko zna hoću li se za par godina baviti samo fotografijom, možda krenem maminim stopama pa postanem i književnica (smijeh).

Što je sve potrebno znati i umjeti da bismo bili dobar fotograf?

Da bi ste bili dobar fotograf potrebno je znati kao prvo osnove, primjerice što je blenda, žarišna dužina dubinska oštrina…itd Treba imati dobro oko koje vidi nešto drugi recimo ne, te mu ne treba najskuplji objektiv da bi snimio dobru fotografiju. Meni skupa oprema ništa ne znači jer sam se uvjerila da ti koji moraju imati zadnji krik tehnike i nisu baš nešto.

U kojoj mjeri podržavaš primjenu Photoshopa te smatraš li neke od njegovih prednosti neetičnima?

Podržavam u mjeri koja ne prelazi u nešto drugo a to nešto drugo je ono što se više ne može nazvati fotografija. Pretjerivanje u bilo čemu nije dobro tako ni u ovome . I prije photoshopa fotografije su se obrađivale. Ja sam recimo u školi morala retuširati kistom, što mi je predstavljalo veliku muku jer je ruka trebala biti skroz mirna, trebalo je dobro odabrati boju te biti jako pedantan dok je to danas jedan potez klikom miša. Recimo sjećam se kad smo pod satom kemije tonirali fotografije, što je bio dug proces, a danas u photoshopu odabereš filter i koju god boju hoćeš također jednim potezom kista.

Postoji li nešto što još nisi fotografirala i što namjeravaš ostvariti u skoroj budućnosti?

U skorijoj budućnosti pripremam samostalnu izložbu, projekt pod nazivom „Cijena grada“.
Zamišljen je kao spoj fotografije i pisane riječi. Sa 30-ak fotografija prezentirala bi neke točke grada, dok bi moja majka, književnica Silvija Šesto, sudjelovala u projektu proznim minijaturama koje bi pratile svaku fotografiju.
Kolika je cijena koju plaćamo kad odlučimo živjeti u gradu? Odlučujemo li uopće živjeti u gradu ili smo građani spletom okolnosti? Rođeni u gradu? Dvojimo li napustiti grad zbog previsoke „cijene grada“. Tko je kriv, a tko zaslužan za „cijenu“ gradskog života.

Da li si surađivala s drugim (poznatim) fotografima i kakva su tvoja iskustva?

Sudjelovala sam na Hoykinom seminaru Fotosofija koje je bilo jedno divno iskustvo, upoznala sam kolege fotografe s kojima i dan danas surađujem, evo primjer je i naša zadnja izložba. Imamo i neke veće planove, osnivanje udruge, kluba, razne natječaje pod šiframa itd. Na vrijeme ćete biti obaviješteni, sad je sve još to mlado u fazi dogovora.

Fotografije Ane Šesto možete pratiti na njenom blogu.

Moi! (Finn. bok.) Što napisati, a da ne možete pročitati s wikipedije ili bilo kojeg turističkog vodiča. Počet ću od samog uvoda u avanturu u koju sam se upustila. „Poštovani putnici, nalazimo se na visini od 11 000 metara, letimo brzinom od 850 km na sat, temperatura zraka iznosi – 79°C“ kaže cabin crew, glavni pilot leta numeriranog kao 666 za Helsinki. Zvučalo je zastrašujuće za osobu koja privi puta leti avionom. Pri slijetanju u Helsinki Finska izgleda otprilike kao moja neasfaltirana ulica nakon kiše u Ježdovcu s puno lokvi odnosno jezera. No, Helsinki se smjestio na kopnenom području koji nije u tolikoj mjeri prosut jezerima, što je sasvim logično, jer kakav bi to glavni grad bio gdje nema kopna. Povijesno gledano Helsinki je grad star 459 godina te ga je osnovao švedski kraj Gustav Vasa. Smješten je u Južnom dijelu Finskog zaljeva, te ga okružuju još tri grada Espoo, Vantaa na čijem se području nalazi i sam aerodrom udaljen otprilike 30 minuta lokalnim autobusom, te Kauniainen koji zajedno sa Helsinkijem spadaju u područje glavnoga grada. Od ukupnih 5 milijuna stanovnika koliko broji Finska njih 1 021 851, prema statistikama iz 2008, godine živi na području glavnoga grada.

Na prvi pogled Helsinki izgleda kao jedan moderan grad, prije svega čist i prozračan. Zgrade i ulice nisu zbijene te s obzirom na veličinu samog Helsinkija grad i nije prenapučen. Razgovarajući sa lokalnim fincima oduševljava činjenica da većina finaca dobro poznaje i govori engleski jezik. Vrlo su ljubazni, i miroljubivi. Glavna ulica u Helsinkiju, Mannerheimintie okosnica je svih važnih stvari u Helsinkiju. Od prijevoza, opere Finlandije, centra, trgovačkog centra i sl.

Cijene hrane i pića u dućanima u granicama su normale, u kineskim restoranima i fast foodu moguće je proći do 7-8 eura po obroku, no cijene pića u kafićima ne oduševljavaju s obzirom na razlike u standardima između Hrvatske i Finske. Suveniri su neviđeno skupi, pa mi se u tom slučaju isplatilo jedino fotografirati ih. Od tradicionalnih finskih delicija isprobali smo na nagovor samih finaca tradicionalno alkoholno piće, nešto u stilu naše šljivovice samo s okusom mentola, kojeg finci nazivaju Fisherman.

U Finskoj ne vrijedi naša narodna uzrečica „Što južnije, to tužnije“, već nešto sasvim obratno. Kao otprilike „Što sjevernije to više ne želiš izaći van iz zatvorenog prostora.“ Pri tome mislim na posjet jednom od većih gradova, Tampere, grad udaljen 177 km od Helsinkija. Iako nas za vrijeme boravka u Helsinkiju snijeg nije iznenadio, putujući prema sjeveru temperature padaju i sve više izbija bjelina snijega, led, smrznuta jezera i sl. Nesvakidašnji prizor, u svakom slučaju. Nažalost, sasvim nepripremljeni krenuli smo iz Helsinkija te s nedovoljno toplom odjećom nismo preživjeli više nego putanju od željezničkog kolodvora do obližnjeg puba, zvanog Alu Pupi. Nakon par minuta čekanja na konobara, postaješ svjestan da je Alu Pupi samoposluživački pub te da je suludo bilo za očekivati da će ti konobar još i poslužiti kavu u vrijednosti jednog eura i 20 centi. No kad bolje razmislim, to je super.

Praktični savjeti. U Finskoj također, kao i u Hrvatskoj, voda iz slavine je pitka voda. Pri izgovoru ulica, naziva znamenitosti i drugih riječi naglasak je uvijek na prvom slogu te riječi se uglavnom čitaju onako kako se i pišu, gledajući s aspekta hrvatskog jezika i izgovora. Bilo bi poželjno upotrebljavati riječ kiitos što na finskom znači hvala umjesto thanks ili thank you, navodno finci to jako vole. Ne hodati po zamrznutim jezerima, i ne hodati bez rukavica, šala i kape, naravno u zimskom periodu. Ne povodit se za fincima u piću, oni uvijek mogu popiti više alkohola od tebe. Javni prijevoz po gradu, bez izlaska u drugu zonu iznosi nešto više od 2 eura.

Mislim da se, iako vrlo razvijena i sigurna Finska, može evenutalno požaliti na nedostatak sunca i topline, no osim toga postoji okolnost da se vrlo teško “obogatiti” u zemljama kao što su Švedska i Finska. Porezna obveza raste proporcijalno sa porastom primanja, te u tom slučaju nedostaje motiva za uznapredovanjem na poslovnom planu onima kojima je novac glavni prioritet. Ali, kome uopće treba bogatstvo ako imaš dovoljno sredstava za sve svoje potrebe. Neki to bez obzira na manje porezne obveze ipak nemaju.

Instalacija Silvia Vujičića pod nazivom “Sublimacija” koji je inspiraciju našao u sveprisutnoj legalnoj supstanci kofeinu koji djeluje kao psihostimulans na centralni živčani, također je zauzela svoj prostor na ovom festivalu. “Konzumacija” čistog praha kofeina koji neodoljivo podsjeća na kokain (posebno za one koji ne znaju da je čisti kofein C8H10N4O2 zapravo bijele boje) moguće je udisanjem sitnih čestica koje se uzdižu kroz rupice na staklu kojim je omeđen taj prah. Upozorenje glasi, ne zadržavati se u prostoriji dulje od dvije minute. Nadalje, naprave i odjela namijenjena postizanju seksualnih užitaka također su namijenjena za uporabu. Prostorija u kojoj se mogao neograničeno konzumirati kisik te boca „smiješnog“ plina, koji je zasluga Zorana Todorovića iz Beograda i njegovog projekta „Smjeh“, neke je posjetitelje dovelo do stanja pospanosti zbog prekomjerne konzumacije plina koji je prvobitno anestetik.

Japanac Satoshi Morita predstavio je svoj izum, kapsulu u čijem se ovitku nalaze ugrađeni zvučnici djeluje kao fizički podražaj na tijelo jačinom zvuka koji se projicira kroz zvučnike. Poanta ovog patenta je osjetiti strujanje zvuka kroz tijelo, kralježnicu i kosti.
Prostorija s prašinom, From Dust Till Dawn, je pak interaktivna zvučna instalacija Markusa Deckera i Dietmara Offenhubera iz Austrije gdje se raspršivanjem prašine po starim gramofonskim pločama proizvodi zvuk. Interaktivne video igrice kojima se upravlja preko dodira na prsluku drugog suigrača te služe kao masaža i relaksacija, a predstavljaju ih Mike Satomi i Hannah Perner-Wilson. Moguće je bilo i Točenje sladoleda na dosad neviđeni način gdje se korisnik se povjerava mašini, koja sukladno razini tuge i stresa u glasu, određuje potrebnu količinu sladoleda koja će biti ispuštena: što si tužniji, to trebaš više sladoleda. Mašina se zove Dr. Whippy, a instalacija je djelo Demitriosa Kargotisa iz Velike Britanije. Osim Dr. Whippy-a poslužio nas je i robot koji toči whisky.
Naravno, već dugo nismo imali party na otvorenom u 12 mjesecu gdje je bilo sve samo ne hladno, te sve pohvale organizatorima na toplom zraku kojeg su opskrbili u kupoli ispred SC-a.
Sve je prošlo odlično osim male zamjerke na jednog člana rukovodećeg kadra koji nas je u dva navrata na neugodan način, točnije neugodnim rečeničnim konstrukcijama pokušavao izbaciti ili pak udaljiti s prostora na kojem se održavao festival. Možda jednostavno ne poznaje ljepši način kako saopćiti takve informacije posjetiteljima, za koje ne tvrdim da nisu opravdane, ali u svakom slučaju zaslužio je titulu party breakera.
Za više informacija o projektu kliknuti ovdje.s

Iako se na prvi dojam ovaj festival čini kao “festival of nothingness”, posebno zbog praznog predvorja kina sc subotom oko 19 sati, iznenađenje je bilo na gornjoj etaži SC-a gdje se nalazi izložba mladih umjetnika. Predvorje nije doslovno bilo prazno, bilo je tu nasumično poslaganih objekata te gomila kutija nasred predvorja te ispred sporednog ulaza SC-a, za koje se čovjek zapita da li su dio izloženih umjetničkih eksponata ili je netko zaboravio pokupiti smeće. No brzo zaključuju oni koji povezuju kutije sa plakatima festivala da je to zaista dio umjetničkog dojma.

Od istaknutijih manifestacija kazališnog programskog djela predstavljen je projekt APAP VI (ili Advancing Performing Arts Project/projekt unapređivanja izvedbenih umjetnosti) s ukupno osam međunarodnih projekata, bilo predstava, raznih izvedbi, instalacija, projekcija itd. Kazališni program sadrži i javnu prezentaciju predstave u nastajanju “Carstvo radosti” redatelja Mirana Kurspahića sa aktualnom tematikom obnovljivosti izvora energije fosilnih goriva, GMO inženjeringa i sl. i to u formi dječjih TV emisija. Od ostalih predstava izdvajaju se predstava STILL međunarodne kazališne i multidisciplinarne kompanije Syndromus iz Londona, koja istražuje prirodu ljubavi i žudnje, te predstava iz Beograda “Bre-kabare”, koja problematizira dobre i loše strane ulaska u EU.

Umjetnici različitih dobnih skupina i etničkog porijekla pozvani su na veliko nagađanje o razvitku budućih djelatnosti. Naime, ovi umjetnici pokušali su dokučiti o tome kako će u sljedećih 50 godina izgledati svijet. Točnije, kako će izgledati kazališna predstava, film ili koncert? Kakav će biti odnos između umjetnosti i društva. Kako će se održavati likovne izložbe, znanstvena predavanja? Na koji način će se odvijati procesi integracija, migracija, te odnosi između centra i periferije. Hoće li kuće, vozila, gradovi i sela, novine, knjige, ljudi biti drugačiji u odnosu na danas? Koje će teme biti in, a koje out? Kako će zvučati glazba i na kojim će se pokretima temeljiti ples. Kako ćemo se kretati gradom, a kako putovati? I kuda?

U likovnom programu izdvaja se izložba EU u SCU, koja predlaže pet različitih pogleda na Europu.

U sklopu “Noćnog Laba &TDa” svi zainteresirani autori, dakle filmofili, glazbenici, kazalištoljubci, imali su priliku izvesti svoj rad u nastajanju u trajanju od 3 do 10 minuta, no uz minimalne tehničke uvjete.

Filmski program obilježen je filmovima iz Njemačke, Francuske, Italije i ex Čehoslovačke. Svaki dan prikazan je po jedan ključan film iz te četiri kinematografije, i to filmovi koji dugo nisu bili prikazivani na velikom platnu.

Instrumentalna post-rock grupa Unwed Sailor svoje mjesto pronalazi u glazbenom programu, no namjera je pružiti šansu predstavljanja i našim mladim glazbenim nadama iz Europe. Kao glazbena poslastica najavljen je dolazak beogradskog Horkestra.

U sklopu programa Užbukavanje Balkana u Europu nastupit će bendovi Welcomin’ Committee in Flames, slovenski bend We can’t sleep at night i beogradski Petrol.

Velesajam kulture traje još danas.

U petak 5. prosinca održan je najavljeni prosvjed pod nazivom „Stegnite vi remen, bando lopovska“ protiv vlade Republike Hrvatske na glavnim trgovima većih gradova u Hrvatskoj. Organizaciju dugujemo skupini osnovanoj na društvenoj mreži Facebook te se od 60 000 članova popularne grupe na zagrebačkom trgu okupilo njih samo 2000.

Početak prosvjeda obilježen je himnom te je zatim stihovima Edina Osmića (Edo Maajka) „Jebo vladu, jebo politiku, u saboru jebo sve njih redom“ kako je Josip Dell’olio započeo svoj govor na Trgu bana Josipa Jelačića. Tim riječima dao je do znanja da je ovaj prosvjed izričito apolitičan, te da ga određuje jedino građanska inicijativa, a ne neka politička stranka. Prosvjed je protekao mirno kako je i bilo najavljeno te vrlo dobro medijski popraćen. Uz kritike i uvrede upućene političkoj eliti, uključujući i oporbu, te nevladinim organizacijama, medijima i sindikatima prosvjednici su ogovarali uzvicima „Bando lopovska“ i „Ivo odlazi“. Privedene su dvije osobe, žena koja je u alkoholiziranom stanju narušavala javni red i mir, te mladić koji je zapalio baklju na glavnom zagrebačkom trgu. Drugih incidenata nije bilo.

Organizacija ovog prosvjeda imala je veliki odjek i u svijetu te se i prije same manifestacije prosvjeda o njemu pisalo upravo zbog načina na koji se oglašavao. Ovim primjerom ističe se važnost ili bolje rečeno moć društvenog umrežavanja, te se Facebook ili općenito društvene mreže na Internetu pokazuju kao snažno sredstvo udruživanja. Neki ga predstavljaju kao snažno oružje demokracije. Ono što se ipak nije obistinilo jest nazočnost 60 000 članova popularne grupe. Od poznatih lica možemo izdvojiti Milana Bandića koji je došao vidjeti što to građani govore.
Medijska pompa oko organizacije prosvjeda te posebno oko uhićenja jednog od volontera Dalibora Markušića koji je lijepio plakate s pozivom na prosvjed činile su ovaj događaj sve poznatijim javnosti. Sve do same manifestacije prosvjeda kao da su ga se svi pribojavali pa se pronašla i grupa aktivista koji su preko plakata za prosvjed lijepili natpise – otkazano. No, prosvjed se ipak održao te se čini da se s obzirom na relativno malu odazvanost, nitko nije niti trebao pribojavati. Iako su mediji ovaj prosvjed prozivali fijaskom i sličnim nazivima jer se od najavljenih 60 000 pojavilo njih oko 6000 u cijeloj Hrvatskoj, prosvjed nije propao, te je najgore za jednu vladu da je tokom njenog mandata obilježava periodično pojavljivanje prosvjeda, što radničkih, srednjoškolskih, studentskih, pa do prosvjeda protiv vlade same.
Parole kao što su: stegnite vi remen bando lopovska, samo su neke od poruka neformalnog sadržaja koje su prosvjednici htjeli poručiti vlastima.  Na facebooku se otvaraju svakojake grupe od onih „Da vidim hoću li skupiti 20 000 ljudi koji mrze sanadera!“; „Jebo vas Ivo Sanader“; „Dok HDZ vlada, Hrvatskoj standard pada!“; „Stop socijalnom udaru!“; „Vlada diže cijenu cigareta, neka onda smanji cijenu osnovnih namirnica“; „Vlada Republike Hrvatske ,,marš vani bagro lopovska“; „Kako je Ivo ukrao Božić“ koja broji više od 70 000 čanova i sl.
Najfascinantnije je da će se hrvati prije oglasiti pod pseudonimom svog imena i prezimena učlanivši se u grupu na portalima kao što je Facebook nego doći na masovni prosvjed sasvim anonimno. Radi li se o lijenosti ili strahu, ne znamo, no svakako je bilo zanimljivo promatrati „slučajne“ prolaznike kako iz tramvaja i sa smješkom znatiželjno osluškuju riječi govornika. No to je sve. Većina ih je samo nastavila svojim putem.

Budući da se u Klovićevim dvorima izloženi primjerci ne smiju fotografirati, a dopuštenje također u svrhu ovog bloga nisam dobila, prilažem ovu ilegalno snimljenu fotografiju kao jedinu koju sam uspjela snimiti, no s primjerenim vodenim žigom te se s toga ne može upotrijebiti u ilegalne svrhe. Skulptura je djelo Ernst Bartcaha: “Čovjek jede dinju” (bronca) iz 1907. godine. Neke od izloženih djela pogledajte ovdje.

Tvornica je sinoć, 22. studenog, na oduševeljenje svih ljubitelja elektronske glazbe ugostila popularnog britanskog DJ-a Merv Peplera poznatim još i pod pseudonimima Dendron i Vermyn. No, grupa pod čijim se imenom predstavlja po drugi put u Hrvatskoj je Eat Static. Podršku, kao i prethodnog puta u zagrebačkoj Močvari 2007., pružili su DJ-evi pod organizacijom Pistolero Breaksa, no ovog puta u sastavu DJ-a: Zmayo, Kirg i Akira. Eat Static formiran je 1989. godine na inicijativu Merv Peplera, tadašnjeg bunjara Ozric Tentacles-a kojem su se pridružili Joie Hintonom i Steve Everitt.

Za razliku od prošlogodišnjeg nastupa u prepunoj Močvari ovaj put nas je dočekala prozračna Tvornica. S obzirom da velika većina sličnih party-a uglavnom svoju kvalitetu mjeri kvanitetom rasplesanih pridošlica koji plesom i sličnim oblicima kretnji iskazuju zadovoljstvo glazbom koja se pušta, možemo reći da se u Tvornici neometano plesalo. Oni kojima naravno ne odgovara poluprazan prostor su organizatori. Stoga, nadajmo se da su troškovi organizacije pokriveni, te da Pistolero neće imati posljedica u realizaciji budućih gostovanja.

No, osim same (ne)popunjenosti prostora, osjetila se i promjena u vizualnom dojmu, pa kako bi rekao jedan od pridošlica Eat Static-a ovog vikenda: „Oko mene se više nije širio mrak Močvare već su me probijala svijetla Tvornice.“ Vizualnome je svakako pridonjelo i prozirno platno iznad floora koje je služilo za puštanje projekcija što je bilo osvježenje za razliku od uobičajenih starih „crt“ monitora na stageu.

Audio dojam također je odudarao od prošlogodišnjeg gostovanja, te je svakako pohvalno što nas je Marv iznenadio pregrštom novih stvari. Set je bio mix raznih stilova elektronska glazbe, od minimala, breakbeata pa do trancea. Može se reći da se, s obzirom na skokove među stilovima, nije osjetio prekid u kontinuitetu priče. Zadnji sat vremena bio je posvećen trance full on-u te je cijela priča kulminirala paljenjem svjetala i redarom koji je od gosta tražio da završi set na što mu je ovaj pokušavao sugerirati „još samo jednu stvar…“. Upravo ga ta volja za puštanjem glazbe bez pritiska čini idealnim za kakav open air na kojem neće biti tako striktnih vremenskih granica. Dakle, promotori i organizatori, potrudite se!

Moj kaotični video

Izvor: Zbauu

6. studenog održan je sedmi po redu Dan karijera u Boćarskom domu u Zagrebu. S ciljem okupljanja mladih iz cijele Hrvatske te predstavljanja tvrtki popit Karlovačke pivovare, T-com-a, HRT-a, Lidera, Agrokora, Dukata i drugih, Dan karijera do sada je zabilježio odaziv od ukupno 33 tisuće zainteresiranih posjetitelja.

Ovakva manifestacija je idealno mjesto za one koji pripreme za budući posao više vole obaviti na jednom mjestu i u isto vrijeme. Dan karijera osim što pruža informacije o ponudi radnih mjesta u različitim granama gospodarstva nudi i radionice sadržaja vezanog za pisanje životopisa, priprema za intervju te informacije koje će nam pomoći u samopromociji pred poslodavcem.

Ovogodišnji Dan Karijera imao je po prvi puta i pojavu prve generacije prvostupnika kao rezultat uvođenja Bolonjskog procesa na Sveučilišta. O tom pitanju raspravljalo se na okruglom stolu gdje su stručnjaci iz poslovnog svijeta i Sveučilišta odgovarali na pitanja kakvog je radnika stvorio Bolonjski proces te kakve će prilike za zaposlenje imati u narednih nekoliko godina.

Podatke o tome koliko ljudi je upravo preko Dana Karijera pronašlo svoj budući posao nemoguće je izvući. Ove su se godine predstavnici svojih tvrtki bavili neobvezatnim skupljanjem životopisa što u svakom slučaju može imati pozitivan ishod ukoliko se ukaže potreba za novom radnom snagom, a vaše će se ime već nalaziti u bazi podataka.

No posebnih ponuda za posao nije ni bilo, stoga ne čudi što se uz održavanje Dana Karijera vrlo često stavlja epitet tradicionalno. Posjet ovakvoj manifestaciji jednostavno se može zamijeniti čitanjem sadržaja na internet stranicama tvrtki te slanjem životopisa na za to predviđene e-mail adrese. Nažalost, besplatne promotivne uzorke te nagradne igre ne možete osvojiti preko interneta, a čini se da su upravo to elementi koji najviše privlače pažnju posjetitelja.

Djelić atmosfere iz Boćarskog doma pogledajte u videu.